Zanimljiva je stvar što se Andrew Tate često diči svojom muževnošću, iako, prema kršćanskoj interpretaciji spolova, odnosno kršćanskom viđenju svijeta, Andrew Tate posjeduje jako puno karakteristika koje su se povijesno predbacivale ženama.

Danas, u doba liberalizacije javnog prostora, biti bookstagramer ili booktoker, ili što god već, vrlo je unosan posao. Naravno, podrazumijeva se da dotični bookstagramer ima znatan broj followera. Što se onda dešava i kako to unovčiti? Bookstagramerima se javljaju ljudi, pisci, ili wannabe pisci, koji bi htjeli da im određeni bookstagramer recenzira knjigu u što kraćem mogućem video uratku, reelsu ili shortsu, kako god, jer ako je video predugačk, to neće baš privući pažnju većine ljudi koji prate tog bookstagramera. Zatim bookstagramer postavlja svoju cijenu, ako hoćeš javnu recenziju svoje knjige, to jest javnu pohvalu, jer ne plaća se za pokudu već za slatkorječivo i isprazno hvalisanje knjige, onda moraš platiti određenu novčanu naknadu za to. Naravno, što više taj bookstagramer ima followera, to je njegova hvala u obliku reelsa\shortsa u to i skuplja. Recimo da pisac ima novca da plati tom bookstagrameru da mu pohvali knjigu te da tako javno kaže da je knjiga fenomenalna, da dugo nije čitao bolju, bla, bla, bla. Bookstagramer, naravno, nema namjeru pročitati tu knjigu, jer bi to uzelo previše vremena. Bookstagramer se samo upozna s radnjom knjige, da baš ne ispadne da ništa ne zna o materiji koju toliko hvali. Iako, to što bookstagramer ili bookstagramerica… Sada se sjetih da su žene ipak češće u toj profesiji, pa bi ipak ta imenica vjerodostojnije zvučala u ženskom rodu, no nećemo sada ulaziti u te rasprave. Dakle, bookstagramer\ica nije pročitao\la knjigu, već ju je samo nahvalio\la jer mu\joj je pisac platio. Taj\ta bookstagramer\ica nema nikakvo iskustvo i doživljaj te knjige, stvar je samo u iskorištavanja velikog broja followera koji se na taj način može unovčiti. Iskustvo čitanja i doživljaja jednog književnog djela bi tu bilo presudno ljudsko iskustvo, no ono je zamijenjeno mehaničkom i uvježbanom ekspresijom pod okriljem umjetnog osmjeha. Piscu, na kraju bude skoro pa i svejedno, iako bi svaki pisac više volio da ljudi čitaju njegove knjige nego da ih tako hvale po plaćenom zadatku, ali što je tu je. Ostaje nada da će jedan od followera dotičnog\e bookstagramera\ice ipak pročitati to djelo te ostvariti neki odnos sa istim.

Ateizam nije vjera u ništa. Ateizam i nihilizam nisu ista stvar, kako je to Dostojevski kroz svoju književnost pogrešno propovijedao. U suštini, ako se netko izjašnjava kao ateist, to znači da ta osoba vjeruje u sekularnu državu koja čuva moralni poredak društva baziran na vrijednostima sekularnog humanizma. To je zapravo slično kršćanstvu koje vjeruje u teokratsku državu sa religijskom institucijom kao glavnim nositeljem moralnih načela i zakona.

Izjava u ljubavi i ratu sve je dozvoljeno često se percipira kao romantična. Tako se i izgovara, u romantičnom i zavodljivom tonu. A jeste li ikada razmišljali o tome što ona znači? Ljubav i rat? Kako te dvije stvari idu jedna s drugom? Stari Babilonci u svom su mitološkom panteonu imali boginju Ištar koja se često povezuje sa boginjom Inanom, koja je bila još starija, a njih obje, i Ištar i Inana, bile su boginje ljubavi i rata. Stari pretkršćanski i poganski narodi nisu radili neke velike razlike između te dvije slie; ljubavi i rata. Oni su ih vidjeli usko pvezanima. Tek kršćanstvo radi tu radikalnu razliku i odvaja ljubav od nasilja. Ljubav je po svojoj prirodi nasilna, ako se isključi onaj kršćanski agape te ako ljubav ogolimo do njezine srži, ona postaje vođena neobuzdanim i divljim strastima. Slično kao i rat, nasilje i agresija.

Ako danas pitate svakog drugog muškarca o ženama, on će reći da je danas teško pronaći normalnu ženu. Isto tako, ako pitate svaku drugu ženu o muškarcima, ona će vam reći kako je danas jako teško pronaći normalnog muškarca. Pojam normalno je ovdje teško definirati jer je jasno da je on isuviše subjektivan u ovom kontekstu. Ljudi su previše različiti da bi ulazili u neke veze koje pretpostavljaju i zajednički život te brak kao krajnji cilj takvog odnosa. Zašto su ljudi danas previše različiti jedni od drugih? Pa zato što odrastaju internalizirajući potpuno drugačije stavove o životu i o tome kako bi se trebalo živjeti. Zašto je tome tako? Pa zato što smo dobili potpunu slobodu od države i bilo koje druge religijske institucije da radimo što god hoćemo i da budemo potpuno autonomni u svom životu. Tu potpunu slobodu donijeo nam je moderni liberalizam, koji je direktna posljedica Francuske revolucije te stvaranja američke države koja je bila prva država na svijetu sa ustavom koji je maltene divinizirao slobodu pojedinca. Vjerojatno dosta ljudi poznaje djelo O slobodi, Johna Stuarta Milla, jednog od najpoznatijih engleskih filozofa 19. stoljeća, on je u toj knjizi raspravljao o tome do kuda seže pravo države da se miješa u život pojedinca, obzirom da su se državne i religijske institucije u prošlosti dobrano miješale u živote pojedinaca, određujući im što da rade i kako da žive, koje vrijednosti da njeguju, itd. Zapadni svijet, to jest novonastala američka država i Europa pod utjecajem velikih političkih i ekonomskih promjena u 19. stoljeću otišli su u smjeru modernog liberalizma koji je slobodu i individualnost pojedinca stavio izrazito visoko na pijedestal ljudskih vrijednosti. Odjedanput smo svi postali individue, autonomni pojedinci sami odgovorni za svoj život. Kant je Prosvjetiteljstvo opisao kao ljudsku punoljetnost u kojoj se pojedinac oslobađa roditeljske stege crkve i države te sam odlučuje kako će živjeti te preuzima odgovornost za sebe.

Virginia Woolf poznata je kao jedna od vodećih književnica perioda modernizma. Također, zajedno sa Joycom, Faulkenrom, jedna je od začetnica romana struje svijesti. Svjetionik je njezino remek-djelo, te prema mnogima uz Gospođu Dalloway, njezino najbolje djelo. Nije lako čitati takvu literaturu, čovjek se izgubi u gustoći teksta, u dubini vrludavog i nepreglednog strujanja ljudskih misli. No, kako god, knjiga je zaista lijepo napisana, vrijedi truda malo uroniti u nju. Roman struje svijesti donio je veliku revoluciju u književnosti jer se fokus maknuo sa radnje (koja se većinski bavila vanjskim životom protagonista) na ono što se događa u glavama samih protagonista. Radnja svjetionika je poprilično banalna. U suštini je i nema, u onom pravom smislu.

KRŠĆANSTVO I MODERNI LIBERALIZAM