Danas, u doba liberalizacije javnog prostora, biti bookstagramer ili booktoker, ili što god već, vrlo je unosan posao. Naravno, podrazumijeva se da dotični bookstagramer ima znatan broj followera. Što se onda dešava i kako to unovčiti? Bookstagramerima se javljaju ljudi, pisci, ili wannabe pisci, koji bi htjeli da im određeni bookstagramer recenzira knjigu u što kraćem mogućem video uratku, reelsu ili shortsu, kako god, jer ako je video predugačk, to neće baš privući pažnju većine ljudi koji prate tog bookstagramera. Zatim bookstagramer postavlja svoju cijenu, ako hoćeš javnu recenziju svoje knjige, to jest javnu pohvalu, jer ne plaća se za pokudu već za slatkorječivo i isprazno hvalisanje knjige, onda moraš platiti određenu novčanu naknadu za to. Naravno, što više taj bookstagramer ima followera, to je njegova hvala u obliku reelsa\shortsa u to i skuplja. Recimo da pisac ima novca da plati tom bookstagrameru da mu pohvali knjigu te da tako javno kaže da je knjiga fenomenalna, da dugo nije čitao bolju, bla, bla, bla. Bookstagramer, naravno, nema namjeru pročitati tu knjigu, jer bi to uzelo previše vremena. Bookstagramer se samo upozna s radnjom knjige, da baš ne ispadne da ništa ne zna o materiji koju toliko hvali. Iako, to što bookstagramer ili bookstagramerica… Sada se sjetih da su žene ipak češće u toj profesiji, pa bi ipak ta imenica vjerodostojnije zvučala u ženskom rodu, no nećemo sada ulaziti u te rasprave. Dakle, bookstagramer\ica nije pročitao\la knjigu, već ju je samo nahvalio\la jer mu\joj je pisac platio. Taj\ta bookstagramer\ica nema nikakvo iskustvo i doživljaj te knjige, stvar je samo u iskorištavanja velikog broja followera koji se na taj način može unovčiti. Iskustvo čitanja i doživljaja jednog književnog djela bi tu bilo presudno ljudsko iskustvo, no ono je zamijenjeno mehaničkom i uvježbanom ekspresijom pod okriljem umjetnog osmjeha. Piscu, na kraju bude skoro pa i svejedno, iako bi svaki pisac više volio da ljudi čitaju njegove knjige nego da ih tako hvale po plaćenom zadatku, ali što je tu je. Ostaje nada da će jedan od followera dotičnog\e bookstagramera\ice ipak pročitati to djelo te ostvariti neki odnos sa istim.
No, što kada i pisac vara? Što kada i pisac nema doživljaj pisanja vlastitog djela? Što kada pisac, primjerice, ne piše sam svoju knjigu, nema vlastite ideje, nema vlastite fascinacije i opsesije, nema razigrane i lepršave misli koje vode do jednog umjetničkog djela? Što ako pisca ne zanima doživljaj stvaranja vlastitog djela, što ako tog kvazi pisca zanima isključivo, ali isključivo to da svoje ime brendira tako što će ga reklamirati na društvenim mrežama te će ga okititi vrlo pretencioznom titulom književnika? Što ako taj kvazi pisac poseže za mehanizmima umjetne inteligencije u procesu osmišljavanja radnje, likova, zapleta i raspleta u tom “svom književnom djelu”? A takvih danas itekako da ima. Software-i umjetne inteligencije vrlo lako mogu producirati, odnosno reproducirati hrpetinu književnih klišeja i već dobrano ustaljenih i uvriježenih jeftinih zapleta, raspleta te prikaza i karakterizacije plitkih i bezdušnih likova koji služe samo u svrhu prikaza odveć dosadne i prožvakane mediokritetske radnje. I zamislite da takav kvazi pisac, djelo koje nije njegovo već je sklepano mehanizmom nekog software-a, djelo koje je književni šund u punom smislu te riječi, iako to nije mana jer se takva djela, poput jeftinih i predvidljivih krimića do plitkih i zatupljujućih ljubića danas itekako čitaju, ne samo da se čitaju, već takve knjige nerijetko postaju i bestselleri, i zamislite da takav pisac onda traži od nekog bookstagramera/ice da mu recenzira te na sva usta nahvali to djelo koje nije ni njegovo, a koje bookstagramer/ica neće ni pročitati. Niti pisac, a niti bookstagramer/ica nemaju nikakav odnos prema tom djelu, prvi ga nije stvarao, drugi/a ga nije čitao/la. Stvaranje jednog književnog djela, umjetničkog djela općenito, je veliki životni doživljaj u kojemu naša svijest prolazi kroz hrpetinu značajnih transformacija uzrokovanih intenzitetom emocionalno nabijenih doživljaja koji se javljaju kao posljedica iznenadnih naleta inspiracije koju svijest apsorbira. Stvaranje umjetnosti je duboki duhovni doživljaj ljudske duše. Čitanje, onda kada je pomno te dubinskom intropsekcijom popraćeno, također spada pod jedno vrlo transformirajuće meditativno i duhovno iskustvo.
U ovom slučaju, kada se ne stvara, to jest kada netko drugi stvara umjesto nas, na primjer umjetna inteligencija, i kada se ne čita, već je u fokusu samo broj lajkova, novčana zarada i stvaranje brenda od vlastita imena, ljudi su u suštini lišeni onoga što je u životu najvrijednije, a to je duhovni dodir s nepredvidivom i fascinantnom metafizičkom naravi naše stvarnosti, i to je sasvim sigurno jedan od razloga koji ljudski život čini vrijednim življenja. Razlog puno plemenitiji od udaljavanja od iskustva da bi se uklopili u konzumerističku simulaciju života u kojoj se ne cijeni i ne prepoznaje duhovno iskustvo naše svijesti, već je fokus isključivo na ispraznim potrebama tržišta koje uz pomoć tehnologije čovjeka u suštini samo mehaniziraju i udaljavaju od pravog i istinskog doživljaja života.
Add comment
Comments