O ATEIZMU

Ateizam nije vjera u ništa. Ateizam i nihilizam nisu ista stvar, kako je to Dostojevski kroz svoju književnost pogrešno propovijedao. U suštini, ako se netko izjašnjava kao ateist, to znači da ta osoba vjeruje u sekularnu državu koja čuva moralni poredak društva baziran na vrijednostima sekularnog humanizma. To je zapravo slično kršćanstvu koje vjeruje u teokratsku državu sa religijskom institucijom kao glavnim nositeljem moralnih načela i zakona.

Sekularni humanizam vjeruje da je Ustav, temeljni dokument koji u sekularnoj državi određuje prava i zakone jednog društva, svojevrsno sekularno Sveto pismo, baziran na idejama ljudskog razuma. Sekularizam nije striktno materijalistički, iako se može kazati kako sekularizam koketira sa snažnim materijalističkim pogledima na čovjeka. Razum je stvar materije, ne transcedencije.

Ateizam niječe ideju osobnog Boga, Boga zakonodavca, Boga stvoritelja svijeta. Dakako, ateisti bez neke velike muke dominiraju u debatama sa fundamentalistima i neukim ljudima koji propovijedaju osobnog Boga kojeg zamišljaju kao svemoćnog starca koji iz svog božanskog ureda, gore negdje na oblaku, diktira i određuje svaku zemaljsku djelatnsot. Treba ipak spomenuti da su iznimno kvalitetne debate između sofisticirane teologije i ateističkih intelektualaca, primjerice; Peterson i Sam Harris, iako Peterson nije formalno teolog, ali se strastveno i s velikom studioznošću bavi teološkim pitanjima. Recimo, ateist Dawkins nije na razini Harrisa i on stvarno nije mogao ravnopravno debatirati s Petersonom.

Ateizam u 19. stoljeću pa nadalje, nije snažno revitalizirao stari poganski pogled na svijet koji slavi prirodu i njezine sile, sve ono što je čovječanstvo na zapadu vjerom u transcedentnost kršćanskog logosa nadišlo (iako nikad u potpunosti). Ateizam popraćen sekularnim humanizmom kao temeljnom okosnicom ljudskih moralnih načela nastavio je s kršćanskim obožavanjem logosa, odnosno razuma i svjesnosti o sebi i postojanju, ali je taj isti logos lišio bilo kakve transcedentnosti te ideje da je isti temelj našeg univerzuma.

Ateizam se, kada je u pitanju spoznaja, često poziva na empirijsku metodologiju, koja je vrlo ograničena u mnogim aspektima ljudske spoznaje. Primjerice u domeni moralnosti, pitanjima vrijednosti i ljepote, značaju određene umjetnosti, tu empirijska metodologija jednostavno ne funkcionira. Ona funkcionira u domeni materije koja se mjeri i pipa. Neke stvari spoznajemo razumom i intuicijom, s time da se intuicija ne bi trebala previše udaljavati od razuma, odnosno možemo zaključivati intuitivno ako nam razum služi kao filter koji pročišćava one spoznaje do kojih smo došli intuitivno.

Dawkins se jednom prilikom lijepo obrukao dok je negdje u nekoj emisiji u kojoj je gostovao sa Stevenom Pinkerom, rekao kako on do čitanja Pinkerove knjige o razumu i prosvjetiteljstvu, uopće nije znao da su racionalizam i empirizam u suprotnosti. Njemu su, kao i mnogim ateistima, racionalizam i empirizam predstavljali znanstveni pogled na svijet, a sve suprotno od toga — iracionalna intuicija i praznovjerje, religijski pogled.

Po mom sudu, glavni grijeh ateizma, a s time i sekularnog humanizma, je taj što u svojoj propovijedi nema mit. Ateizam ne vjeruje u mitove i radi onu lažnu dihotomiju mit-istina. Iako ni to nije u potpunosti točno, jer bi se vrlo lako mogla braniti teza da su junaci poput Batmana i Supermana glavni mitološki predstavnici vjere u sekularnu neoliberalnu kapitalističku državu. Ali oni se ljudima prezentiraju kao nebitne figure iz pop kulture koja služi za razbibrigu i neopterećenu zabavu, a ne kao figure koje proklamiraju temeljne moralne vrijednosti naše ateističke i sekularne civilizacije. Osobno, ne vjerujem u budućnost ateizma.