Virginia Woolf poznata je kao jedna od vodećih književnica perioda modernizma. Također, zajedno sa Joycom, Faulkenrom, jedna je od začetnica romana struje svijesti. Svjetionik je njezino remek-djelo, te prema mnogima uz Gospođu Dalloway, njezino najbolje djelo. Nije lako čitati takvu literaturu, čovjek se izgubi u gustoći teksta, u dubini vrludavog i nepreglednog strujanja ljudskih misli. No, kako god, knjiga je zaista lijepo napisana, vrijedi truda malo uroniti u nju. Roman struje svijesti donio je veliku revoluciju u književnosti jer se fokus maknuo sa radnje (koja se većinski bavila vanjskim životom protagonista) na ono što se događa u glavama samih protagonista. Radnja svjetionika je poprilično banalna. U suštini je i nema, u onom pravom smislu.
Kod romana struje svijesti, zanimljiva je i kritika koja dolazi od nekih drugih modernističkih pisaca. Suvremenik Joyca i Virginije Woolf, engleski pisac D. H. Lawrance smatrao je takvu književnost suviše zatvorenu u umovima hiper-svjesnih pojedinaca. Takva hiper svejsnost prema njemu guši ljudsku energiju koja se oslobađa kroz prirodne instinkte. Zanimljivo je paralelno čitati te moderniste, primjerice Joyca, Virginiju Woolf te D. H. Lawrance-a. Zato što nam se onda jasno ocrtava kontrast između uma, to jest svjesnosti o sebi i načina na koji naša svijest doživljava i procesuira svijet, te instinktivnih impulsa koji su u nama evolucijski nasljeđeni.
