Virginia Woolf poznata je kao jedna od vodećih književnica perioda modernizma. Također, zajedno sa Joycom, Faulkenrom, jedna je od začetnica romana struje svijesti. Svjetionik je njezino remek-djelo, te prema mnogima uz Gospođu Dalloway, njezino najbolje djelo. Nije lako čitati takvu literaturu, čovjek se izgubi u gustoći teksta, u dubini vrludavog i nepreglednog strujanja ljudskih misli. No, kako god, knjiga je zaista lijepo napisana, vrijedi truda malo uroniti u nju. Roman struje svijesti donio je veliku revoluciju u književnosti jer se fokus maknuo sa radnje (koja se većinski bavila vanjskim životom protagonista) na ono što se događa u glavama samih protagonista. Radnja svjetionika je poprilično banalna. U suštini je i nema, u onom pravom smislu.
Kod romana struje svijesti, zanimljiva je i kritika koja dolazi od nekih drugih modernističkih pisaca. Suvremenik Joyca i Virginije Woolf, engleski pisac D. H. Lawrence smatrao je takvu književnost suviše zatvorenu u umovima hiper-svjesnih pojedinaca. Takva hiper svjesnost prema njemu guši ljudsku energiju koja se oslobađa kroz prirodne instinkte. Zanimljivo je paralelno čitati te moderniste, primjerice Joyca, Virginiju Woolf te D. H. Lawrenca. Zato što nam se onda jasno ocrtava kontrast između uma, to jest svjesnosti o sebi i načina na koji naša svijest doživljava i procesuira svijet, te instinktivnih impulsa koji su u nama evolucijski nasljeđeni.
